Heda Festini (1928.-2018.)
Prenosimo nekrolog profesora Hrvoja Jurića koji je napisan za Hrvatsko filozofsko društvo:
Poštovani članovi i članice Hrvatskog filozofskog društva,
obavještavam vas da je u ponedjeljak, 18. lipnja 2018., u 89. godini života preminula prof. dr. sc. Heda Festini, višedesetljetna članica Hrvatskog filozofskog društva (HFD), suosnivačica Sekcije za analitičku filozofiju HFD-a, članica Savjeta HFD-ovih časopisa „Filozofska istraživanja“ i „Synthesis philosophica“ te članica Organizacijskog odbora HFD-ove međunarodne znanstveno-kulturne manifestacije „Dani Frane Petrića“. Profesorica Festini zadužila je HFD i svojim sudjelovanjem na brojnim HFD-ovim skupovima (godišnji simpoziji HFD-a, „Dani Frane Petrića“, „Lošinjski dani bioetike“), kao i člancima objavljenima u „Filozofskim istraživanjima“, „Synthesis philosophica“ i HFD-ovim zbornicima te dvjema knjigama u Biblioteci „Filozofska istraživanja“: „Uvod u čitanje Ludwiga Wittgensteina“ (1992.) i „Život i djelo Splićanina Jurja Politea“ (2003.).
Naravno, djelovanje profesorice Festini nije bilo ograničeno samo na Hrvatsko filozofsko društvo. Uz navedene dvije knjige, objavila je još tri knjige („Filozofija pozitivnog egzistencijalizma Nicole Abbagnana“, 1967.; „Život i djelo Splićanina Jurja Politea“, prvo izdanje, 1977.; „Antun Petrić, filozof iz Komiže“, 1992.). Uz članke u časopisima i zbornicima HFD-a, objavila je veliki broj znanstvenih, stručnih i publicističkih članaka u domaćim i međunarodnim publikacijama, ukupno oko dvjesto raznorodnih radova. Osim na HFD-ovim skupovima nastupila je na mnogim drugim znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu. Uza sve to, prevela je i dvije knjige njoj bliskih autora, Nicole Abbagnana („Mogućnost i sloboda“, 1967.) i Johna Deweyja („Liberalizam i društvena akcija“, 2004.). No doprinosi Hede Festini filozofiji u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji ne mogu se mjeriti samo „egzaktnim“ ostvarenjima poput objavljenih radova i simpozijskih izlaganja, tako da – osobito nakon njezina odlaska, i radi „pisanja povijesti“ i radi „pisanja budućnosti“ – treba istraživati, dokumentirati i vrednovati njezin „nevidljivi“ rad kojim je znatno utjecala na formiranje i usmjeravanje filozofskih tokova kod nas u posljednjih pola stoljeća.
Heda Festini rođena je 4. studenoga 1928. u Osijeku, gdje je završila osnovnu školu i (realnu) gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je filozofiju, psihologiju i jugoslavenske književnosti, diplomiravši 1952. godine. Na istome je fakultetu doktorirala 1965. godine, obranivši doktorski rad pod naslovom „Antropološka problematika pozitivnog egzistencijalizma Nicole Abbagnana“. Od 1951. do 1959. radila je kao profesorica u osnovnoj školi i gimnaziji u Puli, a od 1959. do 1961. u gimnaziji u Zadru. Od 1961. do 1967. radila je na Pedagoškoj akademiji u Zadru, a od 1967. do umirovljenja 1991. na Filozofskom fakultetu u Zadru. Nakon službenoga umirovljenja, živjela je u Rijeci, neumorno radeći još više od četvrt stoljeća.
Proučavajući njezinu bibliografiju, težišta njezina filozofskog rada mogu se pronaći, s jedne strane, u logici, filozofiji jezika i filozofiji znanosti, a s druge strane, u povijesti hrvatske filozofije. Ono što time nije rečeno, a što se u njezinu slučaju ne smije izostaviti, jest njezino bavljenje analitičkom filozofijom. No, u onoj mjeri u kojoj „analitička filozofija“ nije tek tema, nego je pristup onome čime se filozofija općenito ima baviti i pristup filozofiji samoj, može se reći da je Heda Festini, u svim tematskim aspektima svoga rada, bila „analitička filozofkinja“, odnosno da je svjedočila o potencijalima analitičkofilozofijskoga pristupa. Štoviše – a tu se vraćam na ocjenu njezina „vidljivog“ i „nevidljivog“ rada – Hedu Festini se, bez ikakve sumnje, treba smatrati „pionirkom“ analitičke filozofije u Hrvatskoj. Ona je, kao profesorica Filozofskog fakulteta u Zadru, izravno zaslužna za formiranje i jačanje analitičkofilozofijskog pristupa u Hrvatskoj te za nastanak „zadarske analitičke škole“, od kraja 1960-ih i početka 1970-ih nadalje, nakon čijega je gašenja, početkom 1990-ih, nastala „riječka analitička škola“ i analitički orijentiran Odsjek za filozofiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Razvoju „analitičke mreže“ Zadra, Rijeke, Dubrovnika, Zagreba, Maribora, Ljubljane i Beograda, koja je uvijek bila uključena u širi međunarodni kontekst, doprinijelo je i osnivanje Sekcije za analitičku filozofiju HFD-a 1990. godine (gdje je Heda Festini također bila ključna osoba), iz koje je kasnije proizašlo zasebno Hrvatsko društvo za analitičku filozofiju. Dio te povijesti zapisan je u dvama tekstovima u časopisu „Filozofska istraživanja“ (koji se, inače, može smatrati jednim od glavnih medija promocije analitičke filozofije u Hrvatskoj tijekom 1980-ih i 1990-ih): Heda Festini, „Analitička filozofija zadarskog kruga“, Filozofska istraživanja, br. 40, 1/1991, te Dunja Jutronić, „Novija analitička filozofija u Hrvatskoj“, Filozofska istraživanja, br. 53-54, 2-3/1994.
Međutim, oni koji su poznavali Hedu Festini znaju da ona nije mnogo polagala na „zadane“ sukobe „analitičke“ i „kontinentalne“ filozofije te da je i svojim mišljenjem i svojim djelovanjem nadilazila „taborski“ organiziranu suradnju na toj liniji (tj. nedostatak suradnje), bez obzira na svoj „analitički kriticizam“, a zahvaljujući svom ne-dogmatskom pristupu i principijelnoj otvorenosti.
Njezina se otvorenost očitovala i u često neočekivanim tematskim izborima. Pored Abbagnana i Wittgensteina, bavila se Vicom, Kantom, Marxom i marksistima, Deweyjem, talijanskim filozofima, egzistencijalizmom, Russellom, Dummettom, Hintikkom i drugima. Pored Antuna Petrića i Politea, bavila se Franom Petrićem, Skalićem, Boškovićem, Filipovićem i drugima. A pored klasičnih teorijskofilozofijskih i praktičkofilozofijskih tema, pratila je, promišljala i u svojim radovima obrađivala „teme dana“ u potezu od modernih tehnologija i sporta, preko ekologije i bioetike, do socijalno-političke problematike koju je razmatrala s lijevih, socijalno-liberalnih i demokratsko-socijalističkih pozicija.
Mnoge koji su profesoricu Festini upoznali u njezinoj visokoj životnoj dobi, uključujući i mene, fascinirala je njezina životna energija, i to ne samo neuobičajena fizička snaga (bavila se sportom i u svojim osamdesetima!) nego i duhovna živost zbog koje je bez problema komunicirala s mladim ljudima koji su od nje bili mlađi i pedeset ili više godina. Očigledna, ali nenametljiva kombinacija životnog i filozofskog iskustva, s jedne strane, te otvorenosti za novo i drugačije, s druge strane, bila je, vjerujem, rezultat njezina filozofskog promišljanja, odnosno kritičkog mišljenja koje je poticala i eksplicitno, svojim pisanim i usmenim znanstveno-stručnim očitovanjima, i implicitno, u neobaveznim razgovorima na marginama oficijelnih skupova. Imajući u vidu oba aspekta, može se zaključiti da je profesorici Festini bilo stalo do ostvarenja filozofije ne samo kao znanosti nego i kao odgojne djelatnosti koja treba imati društvene i kulturne učinke. Vjerojatno nije posve slučajno da su dvoje njezinih unuka, Berislav Marušić (Boston) i Sanja Dembić (Berlin), filozofi s uspješnim znanstvenim karijerama.
Jedno od utjelovljenja njezina živoga duha bio je i humor, lucidna zapažanja popraćena blagom ironijom, nerijetko i „na vlastiti račun“. U ovoj prilici prisjećam se kako mi je profesorica Festini – nakon što sam, u srpnju 2016. godine, napisao te članovima i članicama HFD-a poslao nekrolog preminuloj filozofkinji i pjesnikinji Ljerki Schiffler – odvratila zahvalom na napisanome tekstu i komentarom: „Čini mi se da Vas prati sreća s nekrolozima, a nadam se da nećete biti tako skoro u prilici da i meni jedan posvetite! Za svaki slučaj, šaljem Vam moju bibliografiju.“ Sada joj, dakle, preko granice života, mogu uputiti zahvalnost ne samo na informacijama koje mi je, eto, na vrijeme dostavila, a koje su mi pomogle u sastavljanju ove bilješke povodom njezine smrti, nego i na podsjećanju da smrt, jednako kao i život, treba uzeti kao činjenicu o kojoj se može i treba (prvenstveno filozofijski) promišljati te govoriti bez patetike. A budući da je ona svojevrsnim modelom (filozofijskoga) mišljenja smatrala mišljenje Ludwiga Wittgensteina, neka naredna dva njegova citata iz „Tractatusa“ budu epitaf filozofkinji Hedi Festini:
„Činjenice pripadaju sve samo u zadatak, ne u rješenje.“
„Smrt nije događaj u životu. Smrt se ne doživljava. Ako se pod vječnošću ne misli beskonačno trajanje, nego nevremenitost, tada vječno živi onaj koji živi u sadašnjosti. Naš život je isto tako beskrajan kao što je naše vidno polje bezgranično.“
Posljednji ispraćaj Hede Festini bit će u četvrtak, 28. lipnja 2018., u 14 sati, u Rijeci, na groblju Trsat.
Hrvoje Jurić